Nikada nisam miješao uspjeh u životu s uspjehom u svom životu. Od kraja studija, to je ono što sam želio prenijeti dalje. Unatoč dugom i elitističkom studiju (to je bila moja jedina strategija da se uključim u radničko društvo, nakon što sam stekao diplomu na Nacionalnom institutu za mlade slijepe osobe), brzo sam shvatio utjecaj vrste organizacija u kojima sam radio na ljudsko dostojanstvo i odabrao humanitarizam na štetu francuskih ili europskih institucija. Ulična umjetnost mi se činila prikladnijim načinom za kontakt s ljudima, bilo da su žrtve rata ili bolesti. Zamijenio sam knjige za crveni nos: postao sam klaun kipar balona za djecu, mlade i stare.

Pronalaženje svog mjesta u društvu bilo je ono što sam tražila za sebe, a istovremeno sam davala mjesto drugima stvaranjem radnih mjesta. U dobi od trideset i tri godine doživjela sam izgaranje, što mi je omogućilo da naučim birati sebe. Istovremeno, borba protiv rasne diskriminacije u zapošljavanju bila mi je prioritet. Dvanaest godina provela sam u sindikatu zaposlenika, gdje sam shvatila da sam prva žrtva (uznemiravanja, diskriminacije...) i jedina do koje mi nije stalo ja sama. To, u kombinaciji s prekidom veze i gubitkom sestre blizanke u dobi od trideset i pet godina, natjeralo me je da duboko preispitam značenje ljudskih odnosa.

Zatim sam odlučio ponijeti Marshall Rosenbergknjigu Nenasilna komunikacija: Jezik života, kako bih otišao i vidio što ova Nenasilna komunikacija (NNK) znači „u stvarnom životu“. Prisustvovao sam konferenciji Pascale Molho na temu „Depresija i NNK“, u pratnji prijatelja odvjetnika koji me uvjeravao da NNK nije kult. Ova konferencija mi je pružila priliku da saznam više o NNK-u.

Od 2008. godine odabrala sam naučiti se izražavati tako što ću biti povezana s onim što je živo u meni, odnosno izražavati svoje osjećaje i potrebe.

Susret s Hélène Domergue 2009. godine na mojoj prvoj radionici osobnog razvoja o iscjeljivanju prošlih rana otvorio je put: Moguće je smiriti se; moguće je konstruktivno razmjenjivati, u službi naših odnosa.

Od tada sam naučio/la i integrirao/la ulogu individualnog trenera/ice s NVC-om za sebe i za druge, i želio/la bih to prenijeti. Igrao/la sam u militantnim i zatvorskim okruženjima kako bih testirao/la svoju sposobnost življenja NVC-ove namjere: povezati se od čovjeka do čovjeka s ljubaznošću i svjesnošću.

Moje djelovanje u frankofonskoj NVC zajednici: Godine 2014. osnovao/la sam krug čija je misija međusobna podrška, druželjubivost i profesionalni razvoj praktičara u individualnom koučingu s NVC-om („AI-CNV“). Bio/la sam dio/la „Déclica“ (NVC u školama) na sjeveru Francuske između 2013. i 2019. te dio/la grupe „Zatvori“ između 2016. i 2020.

Pokušavam integrirati NVC duhovnost i oživjeti je stvaranjem prostora sigurnosti i lakoće u grupama. Nešto u meni jako voli stvarati atmosferu bezbrižnosti i razigranosti kako bi pozvalo ljude da to upiju.

Moj rad na društvenim promjenama sastoji se od doprinosa otvaranju, tj. dostupnosti obuke i puteva:

• U smislu učenja (za vizualne, auditivne i kinestetičke osobe).
• Što se tiče financija: želim da svi mogu prisustvovati, ne samo određeni društveni sloj. Radio sam, na primjer, za ATD-Quart Monde. Ne želim zaraditi novac, već doprijeti do ljudi iz svih društvenih slojeva.
• Konačno, pokušavam pobuditi znatiželju, interes ljudi koji su a priori vrlo daleko od NVC-a, u smislu dostojanstva, integriteta i unutarnje moći.