S nenasilnom komunikacijom sam se slučajno upoznala 2011. godine kada sam pratila roditelje na uvodni seminar i odmah sam bila impresionirana: sve u vezi s nenasilnom komunikacijom činilo mi se tako prekrasno jasnim i jednostavnim, a bilo je vrlo lako intelektualno shvatiti. U godinama koje su uslijedile, postupno sam shvaćala da je nenasilna interakcija jednostavna, ali daleko od lake kada desetljećima živite u društvu u kojem su nagrade i kazne svakodnevnica.

Pogotovo sa svojom djecom, ali i kao menadžerica, imala sam nevjerojatno visoka očekivanja od sebe i bila sam stroga prema sebi ako nisam uspjela "usrećiti" svoje bližnje. Često sam bila nesigurna jer sam to htjela učiniti "kako treba" pod svaku cijenu i izgubila sam osjećaj za mjeru. Duboko u sebi vjerovala sam da je važnije preuzeti odgovornost za druge i njihove potrebe nego preuzeti odgovornost za sebe i svoje potrebe.

Čeznula sam za ljubavlju prema sebi i prihvaćanjem. Ali trebala mi je bračna kriza i velika bol koju je uzrokovala da bih se konačno mogla zauzeti za sebe i svoje potrebe. Usput sam naučila da mi ljutnja omogućuje da volim sebe ako je na vrijeme prepoznam i transformiram u jasnoću. Moji odnosi - sa suprugom, obitelji i bližnjima - postali su mi življi od tada i stekla sam mnogo sigurnosti.

Kao NVC trenerica, želim inspirirati druge ljude da sebe shvate ozbiljno, da se zauzmu za sebe bez nasilja i da preuzmu rizik da budu nesavršeni. Želim doprinijeti empatičnoj i živoj zajednici - ne samo među nama ljudima, već i u vezi sa svim živim bićima.