Općeprihvaćeno je da jedan model mirovnog obrazovanja (Bekerman i McGlynn, 2007.; Harris i Morrison, 2003.; Salomon i Nevo, 2002.)
ili obrazovnog odgovora na sukob (Gallagher, 2004.; Davies, 2004.) ne može odgovarati svim društvima. Zašto onda sastavljati uređenu zbirku radova koji predstavljaju vrlo različite kontekstualne situacije ako modeli nisu prenosivi? Odgovor je sljedeći: dok se broj i raspon
međunarodnih mirovnih programa nastavlja širiti, postoji značajan nedostatak interdisciplinarnih i komparativnih istraživanja koja bi usmjeravala akademski
razvoj i informirala praksu u ovom izazovnom području. Upravo te nedostatke ovaj svezak ima za cilj riješiti.

Ova knjiga nastavlja projekt započet s knjigom Rješavanje etničkih sukoba kroz mirovno obrazovanje: Međunarodne perspektive (Bekerman i McGlynn, 2007.) oslanjajući se na širok raspon teorijskih, metodoloških i kontekstualnih perspektiva te se time odupirajući ograničenjima i ograničenjima ostajanja samo unutar jednog područja akademskog terena. Umjesto da se usredotočuje na ad hoc napore mirovnog obrazovanja, ova knjiga dalje istražuje potrebu za dugoročnim, sustavnim pristupima i inovativnim pedagoškim metodama. Iako aktivno priznaje i problematizira složenost ljudske interakcije i ograničenja koja nameću sociopolitički i povijesni konteksti, ne iznosi nacrt za mirovno obrazovanje, već načela, uvide i naučene lekcije koje su korisne kreatorima politika i praktičarima u razvoju mirovnog obrazovanja. Posebno razmatra provedbu mirovnog obrazovanja, ne samo u konfliktnim ili situacijama s niskim konfliktom, već i u postkonfliktnim i predkonfliktnim kontekstima. Pruženi su novi uvidi u dobro istražene zemlje poput Južne Afrike, Izraela i Sjeverne Irske, uz poticajna razmatranja o zemljama poput Burundija, Makedonije, Dominikanske Republike i Cipra, koje su manje zastupljene u literaturi o mirovnom obrazovanju. Ponuđene su perspektive formalnog, neformalnog i obrazovanja odraslih, ilustrirajući različite vrste i kontekste mirovnog obrazovanja.