Charles Taylor pozivao je na ponovno preispitivanje etike autentičnosti koja je iskrivljena u modernim pojmovima autonomije i samoispunjenja. Kroz razmjenu s drugima koji su nam važni, predložio je da se ljudski identiteti razvijaju korištenjem bogatog jezika obavijenog zajedničkim horizontima značaja. Poticanje ovih dijaloških veza izvan isključivo instrumentalnih svrha, uz prepoznavanje ljudskog dostojanstva u svima, može spriječiti pali ideal autentičnosti.

Nenasilna komunikacija omogućuje vješt dijalog s drugima utemeljen na zajedničkom osjećaju značaja i podržava razvoj smislenog identiteta - onog koji se formira kroz spoznaju onoga što postoji izvan samog sebe. Svrha ovog članka je argumentirati da nenasilna komunikacija olakšava ponovno pronalaženje etike autentičnosti. Za potporu ovom argumentu koristit će se narativi iz dnevnika studenata sestrinstva o korištenju vještina nenasilne komunikacije.