U ovoj studiji slučaja predstavljamo primjer modifikacije tehnike rada na stolici, nazvane 'rad na stolici s empatičnim drugim', i ispitujemo proces emocionalne promjene sudionika. Nalazimo da izravan razgovor s empatičnim drugim podržava emocionalni angažman sudionika sa zadatkom i vodi njezinu emocionalnu obradu kroz četiri potrebne komponente uspješnog rada na praznoj stolici, navedene u prethodnim istraživanjima: iskustveni pristup i intenzivno izražavanje primarnih adaptivnih emocija, izražavanje osujećene potrebe i promjena u reprezentaciji sebe i drugoga. Oslanjajući se na teoriju samoodređenja, konceptualiziramo komunikaciju trenera usmjerenu na osobu kao osnovnu terapijsku akciju podrške potrebama. Tijekom procesa rada na stolici, pozicioniranje 'empatičnog drugog' u podržavanju potreba, koje pruža trener, dosljedno angažira sudionika u emocionalnoj obradi nedovršenog posla: produbljuje i proširuje njezino emocionalno istraživanje, vodi je do izražavanja osujećene potrebe i, konačno, do promjene reprezentacije sebe i drugoga.

Raspravljamo o nalazima u okviru teorije samoodređenja i u odnosu na istraživanja emocionalnih promjena i terapijske prakse. Prethodna istraživanja ukazala su na poteškoće s kojima se mnogi klijenti suočavaju pri sudjelovanju u radu na stolici. Uvođenjem komunikacije podrške potrebama, oslanjajući se na teoriju samoodređenja, predlažemo da je modificirana tehnika moguća intervencija za olakšavanje sudjelovanja u radu na stolici i emocionalnoj promjeni.